𝓚𝓾𝓽𝓾𝓫𝓱𝓪𝓷𝓪

Neko je jednom rekao: „Sve što se može sanjati, može se i ostvariti.“ Zato 🤍 usudi se. Sanjaj veliko. Bez straha. A onda, kada se probudiš iz tog sna, zapiši ciljeve koji će te korak po korak dovesti do njega. Napravi jasnu strategiju, kreni i radi na tome svakoga dana, sve dok svoje snove ne pretvoriš u stvarnost. Jer san bez plana je samo san. A cilj bez djelovanja 🤍 samo lijepa želja. Samo pazi da svoje snove ne stavljaš pod jastuk; da ne prespavaš s njima. Snovi se žive. Ne sanjaju se cijeli život. https://t.me/KutubhanaSC

I u Gazi, baš kao u ranojutarnjim bombardovanjima bolnice Zejtuna, ubijaju nevinu djecu; djecu koja, baš poput malog Ahmeda iz knjige, na samrti tiho šapuću da će Allahu sve reći. Zbog svega ovog smatram da ova knjiga bi trebala biti pročitana. Da nikada više ne pitamo „šta se to desilo“ i da nikada ne postanemo nijemi posmatrači dok se nepravda čini bilo kome, bilo gdje. Jer dokle god u nama živi sjećanje i dokle god rastu limunovi i masline, istina ne može biti sahranjena. Dok čitamo o Homsu, o Srebrenici, ne smijemo zaboraviti da se bol ne završava na granicama jedne zemlje. Isto se trenutno dešava u Palestini, u Jemenu, u Sudanu. Ne smijemo dozvoliti da nas geografska udaljenost ubijedi da tuđa djeca manje vrijede. Ne smijemo birati čiji ćemo bol priznati, a čiji ćemo prešutjeti. Jer dijete je dijete. Majčina suza je majčina suza. I smrt boli jednako, bez obzira na zastavu iznad grada u kojem se dogodila. Znam da se duži osvrti danas rijetko čitaju do kraja, ali vjerujem da je u ovoj našoj grupi drugačije. Ako se bar jedna od vas na Kutubhani nakon ovih redova zainteresuje za ovu knjigu i posegne za njom, smatrat ću da je svako ovo slovo, otkucano u autu dok putujem prema svom bedemu i svojoj kući, vrijedilo truda. Uostalom, iz tog razloga osvrte i pišem da podijelim priče koje mijenjaju pogled na svijet. 📚 ✍ 𝕾𝖆𝖓𝖉𝖎𝖓𝖆 𝕮𝖆𝖚𝖘𝖊𝖛𝖎𝖈 https://t.me/KutubhanaSC

Fatima pisala svoju knjigu, to bila knjiga poput ove; natopljena suzama, krvlju i gubitkom, ali istovremeno ispunjena nevjerovatnim dostojanstvom i onom tvrdoglavom snagom ljudi koji odbijaju da se predaju. Jer postoje ljudi koji u ratu ne postanu heroji zato što su to željeli. Postanu heroji zato što nije bilo nikoga drugog. Još jedna stvar mi je duboko dušu žarila dok sam vukla paralele između moje domovine Bosne i Sirije. Slično smo i mi u Krajini doživjeli od izdajnika iz tzv. Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna, Fikreta Abdića i njegovih pulena. Lično sam doživjela da, kada nekome kažem da sam iz Krajine, prvo pitanje bude: „A šta se to kod vas desilo?“ (Zoulfa ovo pitanje navodi kao razlog pisanja ove knjige) Desilo se da su ljudi sa muslimanskim imenima, pod zastavom izdaje, rame uz rame sa četnicima, okrenuli oružje prema vlastitom narodu. Desilo se da smo, pored agresora koji je dolazio spolja, morali gledati i u one koji su nosili ista imena, klanjali se istom Bogu, a ipak su izabrali da budu na drugoj strani. Mi u Krajini najbolje znamo kako izgleda braniti se od četnika, a zatim shvatiti da metak može doći i iz „vlastitog reda“. To je posebna vrsta izdaje. Ona boli dublje, jer dolazi od onih od kojih to najmanje očekuješ. Zato, kada govorim o Krajini, ne prihvatam da se njena historija svodi na priču o tzv. Autonomnoj Pokrajini Zapadna Bosna. Krajina nije bila APZB. Krajina je bila i ostala otpor, prkos i odbrana vlastitog naroda. Simbol Krajine je 5. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine. To je bedem koji je, okružen neprijateljima i iznutra ranjen izdajom, opstao. I zato, kada me neko pita: „Šta se to kod vas desilo?“, odgovorim : Desilo se da smo se morali braniti od neprijatelja koji je dolazio preko brda, ali i od onih koji su sjedili među nama. Kroz Salaminu borbu sa sopstvenim traumama, sa personifikacijom straha (Hauf-a) i krivice, Katouh nam donosi surovu sliku generacije kojoj je oduzeta mladost, ali nikada i prkos. To je priča o tome šta rat ostavlja iza sebe. Jer rat ne završava onog trenutka kada utihne oružje. On ostaje u ljudima. U snovima. U tišinama. U zvuku koji vas iznenada vrati u prošlost. (Kao mene ova knjiga). U praznoj stolici za stolom. U imenu koje više niko ne izgovara naglas. U djetetu koje je preživjelo, ali nikada više nije isto dijete. I upravo zato ova knjiga toliko boli. Jer govori o preživljavanju poslije smrti onih koje ste voljeli. Govori o krivici preživjelih. O pitanju: „Zašto ja?“ O tome kako nastaviti živjeti kada vam je pola svijeta ostalo zakopano pod ruševinama. Svaki stih Nizara Qabbanija koji prožima ovu priču podsjeća nas na nesalomivost jednog naroda: „Svaki će limun donijeti na svijet dijete, te limunovi nikada neće umrijeti.“ Hvala Allahu, Gospodaru Milostivom, Sirija je danas slobodna zemlja. Dočekali smo dan kada je zulum pao, kada su zore nad Homsom i Damaskom svanule bez zvuka bombardera, iranske, ruske i američke pomoći Asadovom režimu, ali i svih drugih koji su koristili sva moguća najnovija vojna dostignuća da ih isprobaju na Šamskom tlu, ubijajući. Došlo je vrijeme kada se miris limunova ponovo širi slobodnim ulicama. A moja želja da posjetim ovu lijepu zemlju nakon ove knjige još je veća. Ja kažem: Ja Rabbi, reci mojoj želji: Budi. A vi recite: Amin. 💜 Ja silno želim u slobodnoj Siriji osjetiti miris limunova. Na putu ka svojoj kući, sklopih korice ove knjige. Posljednje stranice sam namjerno čitala u dahu koji sam zadržavala; bilo mi je žao da se završi, a opet, težina kojom odišu slama dušu. Trenutak ukrcavanja na brod, taj rastanak i krik za sirijskim tlom ostaju urezani duboko. Moja putna dova je: Ja Allah, kao što si dao slobodu Siriji, daj da se i svi njeni sinovi i kćeri vrate pod okrilje svojih domova i svojih limunova. 🤲 Znate šta je od svega najteže?! U neposrednom susjedstvu Sirije, pod istim nebom i pod istim suncem, drveće maslina trenutno se čupa iz korijena. 🇵🇸

Osvrt na knjigu „Dokle god rastu limunovi“ 🍋 (Zoulfa Katouh) Nisam tip koji prečesto poseže za romanima. Moja svakodnevica obično traži drugačije štivo, drugačije teme i realnosti. Ali ova knjiga… slomila me i dirnula moje rane djeteta izbjeglice. Ne mogu i ne želim posmatrati ovu knjigu kao puku fikciju ili književno djelo pročitano radi zabave. Za mene je ovo hronika bola, krik istine i iznad svega jako dobro svjedočanstvo svireposti bivšeg režima u Siriji. 🇸🇾 Ovo nije knjiga za zabavu. Nije knjiga koju ćete pročitati uz kafu, zatvoriti korice i nastaviti sa svojim danom kao da se ništa nije dogodilo. Ova knjiga će vas slomiti. Slomit će vas na hiljadu načina. Natjerat će vas da stanete, da progutate knedlu, da obrišete suze i da se pitate koliko čovjek može podnijeti prije nego što se potpuno raspadne. A onda ćete shvatiti da postoje ljudi koji su morali podnijeti i mnogo više. „Teto… ne plači… kad budem stigao u Džennet… ispričaću Allahu… sve.“ - kaže na samrti mali Ahmed, šestogodišnjak iz Homsa. Ne znam postoji li rečenica koja snažnije može pokazati šta rat uradi jednom djetetu. Dijete ne bi trebalo znati šta je rat. Ne bi trebalo znati šta je opsada, izbjeglištvo, improvizovana bolnica, amputacija, smrt, glad ili strah od zvuka aviona. Dijete bi trebalo znati za igru, školu, roditeljski zagrljaj, miris doma i sigurnost vlastitog kreveta. Ali Ahmed i hiljade druge djece nisu dobili djetinjstvo. Režim Bašara al-Asada zvanično je pao 8. decembra 2024. godine, kada su oslobodilačke snage ušle u glavni grad Damask, a Bašar al-Asad pobjegao iz zemlje. Datum koji nikad neću zaboraviti. 🇸🇾 Diktatura porodice Asad u Siriji trajala je ukupno 53 godine, od 1971. do 2024. godine: Hafez al-Asad (otac): vladao je od 1971. do svoje smrti 2000. godine. Bašar al-Asad (sin): naslijedio je vlast i vladao od 2000. do pada režima u decembru 2024. godine. Sukob u Siriji počeo je u martu 2011. godine tokom Arapskog proljeća, kada su građani izašli na mirne proteste tražeći slobodu i demokratiju, na što je režim odgovorio brutalnom silom. Rat je trajao gotovo 14 godina (tačnije 13 godina, 8 mjeseci i 23 dana — od marta 2011. do decembra 2024. godine). I radnja romana je smještena na sami početak revolucije. Ovo pišem za sve one koji su me posmatrali sa čuđenjem. Za sve vas koji ste gledali moje statuse, moje objave, u danima borbe i konačnog oslobođenja Sirije, pitajući se u sebi ili naglas: „Zašto je to toliko dira? Zašto toliko piše o Siriji? Šta se to tamo uopšte desilo?“ Desilo se to da su djeca Homsa, Halepa i Damaska preko noći morala odrasti. Desilo se da su osamnaestogodišnje djevojke, poput glavne junakinje Salame, sa udžbenika farmacije bačene u prašinu, krhotine i krv improvizovanih bolnica da bez anestezije ušivaju rane svoje braće, sestara i komšija. Desilo se da su čitave porodice nestajale pod ruševinama betona, dok je svijet pred tim prizorima zatvarao oči i okretao glavu. Čitajući o Salaminoj nadljudskoj borbi u opkoljenom Homsu, nisam mogla, a da ne pomislim na naše prostore i našu historiju. Salama me je tako snažno podsjetila na dr. Fatimu Klempić-Dautbašić, heroinu i doktoricu u opkoljenoj enklavi Srebrenica. Ta paralela je zapanjujuća, mlade žene, u nemogućim uslovima, bez osnovnih lijekova i instrumenata, koje u potpunom okruženju previjaju rane, spašavaju živote i nose teret ljudske patnje kakav je teško i zamisliti. Bez mogućnosti da pobjegnu od patnje koja im je svakodnevno dolazila pred oči. A ipak — ostaju. Previjaju rane. Spašavaju živote. Tješe. Rade ono što mogu, sa onim što imaju. I nose teret ljudske patnje kakav je teško i zamisliti. Zato sam, čitajući Salamu, pomislila: koliko je samo takvih žena bilo i kod nas? Koliko je Fatima bilo koje nisu imale luksuz da budu samo mlade žene, doktorice, supruge, kćeri, majke? Koliko ih je rat natjerao da preko noći postanu stubovi čitavih zajednica? Sigurna sam da bi, kada bi dr. ⤵️

🍋 Sve dok rastu limunova stabla 🍋🍋🍋🍋🍋🍋🍋🍋🍋🍋 „Jesi li povrijeđen?“, pitam kroz nijeme suze. Ne prestaje da pjeva, ali glas mu je tiši. Opipavam mu puls; spor je i neprirodan. Ne vidim nikakve rane. „Jesi li povrijeđen?“, uporno ponavljam pitanje. Nastavi li puls tako da mu se usporava, srce će prestati da mu radi. Okreće se ka meni. „Zovem se Ahmed. Imam šest godina. Možete li da mi pomognete da nađem mamu?“, tiho pita. Njegove oči, tamnoplave, toliko su već duboko utonule u lobanju da se bojim da će iščeznuti. U šoku je. Skidam bolničarski mantil i ogrćem ga njime. Grijem mu šake svojim dlanovima, ljubim ih. „Da, habibi. Naći ću tvoju mamu. Možeš li da mi kažeš da li te nešto boli?“ „Čudno se osjećam.“ „Gdje?“ „U glavi. Osjećam… da mi se spava“ – hrapavo kašlje – „a u grudima… ne znam.“ Unutrašnje krvarenje. Urlajući dozivam doktora Zijada. Doktor žuri ka meni, opipava Ahmedu puls. Ahmed mu govori kako je žedan, a doktor Zijad mu za to vrijeme pregleda glavu. Ekstremna žeđ može značiti samo jedno. Uz dubok uzdah, odmahuje glavom. „Šta to znači?“, oštro pitam. „Odustajete od njega?“ „Salama, nemamo neurohirurga. Ovdje niko ne zna da operiše unutrašnje krvarenje mozga.“ Ton mu je ozbiljan, pun ožalošćenosti. „Šta? Dakle, prosto ćemo ga pustiti da…?“, sikćem, ali ne mogu da istisnem iz sebe tu jezivu riječ. Ne želim da je Ahmed čuje. Doktor Zijad sklanja Ahmedu kosu sa čela. Orošeno je kapljicama znoja. Gutam žuč što mi se popela u grlo. „Boli te nešto, sine?“, pita. Ahmed odmahuje glavom. „Adrenalin i šok. Nije mu potreban morfijum. Ne možemo ništa da uradimo sem da mu malo uljepšamo posljednje trenutke.“ „Daću mu transfuziju krvi.“ Obrćem se ka mjestu gdje držimo naslaganu opremu. Pošto sam nulta negativna, univerzalni sam davalac. Imamo ručni uređaj koji je napravio doktor Zijad da bismo mogli da dajemo krv pacijentima, pošto mašine za transfuziju ne rade uvijek. Ne rade kad nestane struja. „Mogu da mu dam svoju krv. Daću mu…“ „Neće mu pomoći“, uzvraća on bolnim tonom. „Doktore Zijade…“ No on diže šaku, prekida me. „Salama, neće pomoći. Kad bih mogao sopstveni život da dam kako bi ovaj dječak bio živ i zdrav, dao bih ga. Ali to ne mogu. Ne mogu da mu pomognem. Zato sam sposoban da pomognem djevojčici kojoj crijeva leže svud po podu. Ne možemo svakoga da spasimo.“ Odlazi prije nego što sam uspjela da zaurlam. „Teto…“, tiho započinje Ahmed, pa zastaje da sa naporom udahne vazduh. „Da, habibi?“ Okrećem se ka njemu i ponovo mu stežem šake. Ako budeš preživio, vodiću ja brigu o tebi, zaklinjem se. Samo preživi. Molim te. Samo preživi. „Hoću li da umrem?“, pita on, a ja ne vidim nikakav strah. Da li svi šestogodišnjaci znaju šta je smrt? Ili to znaju samo djeca rata? „Bojiš li se smrti?“, pitam ja njega umjesto odgovora. „Ne znam…“ Kašlje i sa usana mu kaplje nagovještaj crvenila. Allahu moj. „Ne znam. Babo je umro. Mama kaže da je u Džennetu. Hoću li i ja u Džennet?“ „Da, i ti ćeš. Tamo ćeš vidjeti babu.“ Nježno se osmjehuje. „Elhamdulillah“, šapuće. „Šta ću sve smjeti da radim u Džennetu, teto?“ Kako jedno dijete može da posjeduje takvu pribranost pred susret sa smrću? Gutam suze, u sebi se davim. „Igraćeš se po čitav dan. Tamo ima igara, jela, slatkiša, igračaka, svega što bi samo poželjeti mogao.“ „Hoću li moći i da pričam s Allahom?“ „Naravno… naravno da ćeš moći, živote moj.“ „Dobro je.“ Nekoliko minuta sjedimo ćutke, osluškujem kako mu se pluća muče. Oči mu već gube sjaj, udisaji su mu iz sekunde u sekundu sve plići. Dovim za njegovu dušu i šapatom učim ajete iz Kur’ana. „Teto… ne plači… kad budem stigao u Džennet… ispričaću Allahu… sve“, izgovara gušeći se. Dižem pogled; lice mu se umirilo. Oči su mu kao staklo i čini se da su mu u plavim šarenicama ostale zatočene male zvijezde. 🤍 „Sve dok rastu limunova stabla“ je knjiga koju vrijedi pročitati. Slomiće vas, ali vrijedi ✍ 𝕾𝕮 https://t.me/KutubhanaSC

Umjesto da djeci, prijateljima ili bliskim ljudima dajemo „loše ocjene“ i savjetujemo ih da se okane „ćorava posla“, treba da budemo oslonac koji ih podstiče na trud i ustrajnost. Nemojmo mjeriti tuđe ciljeve i ambicije kroz prizmu sopstvenih ograničenja ili trenutnih okolnosti osobe koja sanja. To što je nešto nama ili iz trenutne perspektive neostvarivo, ne znači da je nemoguće. Allah kaže Budi (Kun) i ono bude. ✍ 𝕾𝕮 https://t.me/KutubhanaSC

Neko danas u bolničkom krevetu vodi svoju posljednju životnu bitku, dok ti možda negoduješ jer si zaglavila u saobraćaju. Neko večeras prvi put liježe u krevet potpuno sam, nakon godina provedenih uz osobu koju je volio, a neko se ljuti zbog sitnih nesuglasica u svom domu. Neko godinama moli Allaha za blagodat djeteta, dok se neko nervira zbog dječije nestašnosti. Neko danas spušta svoju majku u kabur, a neko se nervira jer ga je majka nazvala još jednom da mu ispriča nešto što je već hiljadu puta čuo. Neko bi dao sve na ovom svijetu da još jednom čuje očev glas, dok neko koluta očima na njegove savjete. Perspektiva mijenja sve. Allah nas često iskušava kako bismo naučili cijeniti blagodati koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo. Zato, prije nego se požališ na ono što nemaš, zahvali Mu na onome što već imaš. “Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?” (Er-Rahman) Ne zaboravi: zahvalnost povećava blagodati, a ono što danas smatraš običnim, sutra može postati ono za čim ćeš najviše čeznuti. 🤍 ✍ 𝕾𝕮 https://t.me/KutubhanaSC

Kupovina knjiga i čitanje knjiga dva su potpuno različita hobija. I oba su podjednako važna. 📚 Ako ovih dana krećete na godišnji odmor i putujete kući na Balkan, počastite se nekom knjigom i pronađite joj mjesto u prtljagu. Knjige su na Balkanu vrlo često i upola jeftinije nego na Zapadu, pa je to odlična prilika da obogatite svoju biblioteku. A ako me pitate koju knjigu da kupite – na to vam ne mogu odgovoriti. 😉 Birajte ono što vašem srcu leži. Ja se posebno radujem knjigama Fajke Kadrića koje imam namjeru inšallah da skupa čitamo na Kutubhani nekad od septembra: Šta su meni ptice, Udovičke zemlje i Smajkanov. 📚 https://t.me/KutubhanaSC

Juli je težak mjesec u kojem smatram obavezom da čitam, pamtim i prenosim. Zato smo kroz cijeli juli na Kutubhani čitali svjedočanstva. Ne mogu i neću da pristanem na zaborav. Čitati i govoriti o onome što su drugi morali preživjeti najmanje je što dugujemo onima kojima je oduzet glas. Od svih knjiga, Život protiv smrti: Srebrenica Kadira Habibovića ostavila je na meni najdublji trag. Ona doista traži da je pročitaš, zapamtiš i da poslije nje više ne možeš reći da nisi znao. Smatram da bi je trebala imati svaka bošnjačka kuća. ✍ 𝕾𝕮 https://t.me/KutubhanaSC #Juliuslikama

📚 Završnica koja se pamti... 📖 Večeras inšallah privodimo kraju čitanje knjige "Tragom vremena" autorice Nejra Mekić Korkmaz. Stigle smo do samih završnih stranica i pisma koje nosi posebnu težinu i emociju... ⏰ VAŽNA NAPOMENA: Večeras počinjemo malo ranije, već od 20:30h! Pripremite topli ili hladni napitak, prepustite se završnim redovima i dođite da zajedno zaokružimo još jedno predivno književno putovanje. ☕️🤍 Slušamo se u 20:30h inšallah! https://t.me/KutubhanaSC

⏳ TIME MENAGEMENT Ne postoji upravljanje VREMENOM. Postoji samo upravljanje PRIORITETIMA.

🏷 Podsjetnik Znaj da stvaranje tvoje duše nije bilo radi toga da svoje sate provodiš u nemaru, niti radi tih pet razgovora sa Allahom (namaza), koje obaviš na brzinu. 📜 https://t.me/okoristise 🌤