Transformacija Svijesti

Upozorenje na kulenu i pršutu. A što je s upozorenjem na 37.000 tona otpada? Koliko je potrebno veliko upozorenje da bismo upozorili čovjeka na 37.000 tona otpada? Koliko je velika etiketa potrebna za onečišćenje tla? Kolika je oznaka potrebna za potencijalno onečišćenje podzemnih voda? Gdje je upozorenje za onečišćen okoliš? Gdje je upozorenje za odgovorne? Gdje je upozorenje građanima koji žive u blizini? Ili da govorimo o još većem paradoksu?Domaća kobasica iz Bosne ne može preko granice, ali izgleda da tisuće tona otpada može? Ako primjerice iz Bosne ulazite u Hrvatsku, postoje stroga pravila o tome što smijete ponijeti. Komad domaće kobasice? Problem. Meso? Problem. Sir? Posebna pravila. Biljka ili sjeme? Mogu biti potrebni posebni certifikati. Ako ste državljanin treće zemlje, na vanjskoj granici Schengena danas vas čeka i novi digitalni sustav registracije – fotografija lica i otisci prstiju. Sve je digitalno evidentirano. Sve je pod kontrolom. Sve je, kako nam se objašnjava, zbog sigurnosti. (Osim ako granicu prelaziš ilegalno). I dobro. Možda kontrola hrane može imati smisla zbog zaštite zdravlja ljudi i životinja. Biometrijska kontrola može imati opravdanje zbog sigurnosti granice. Ali, kako je moguće da je sustav toliko detaljan kada kontrolira običnog čovjeka i njegovu kobasicu, a istodobno može doći do toga da tisuće tona otpada završe nezakonito odložene na teritoriju Hrvatske? Jer nije problem u tome što država zna tko ulazi u Hrvatsku s kobasicom. Problem nastaje ako država ne zna tko je u Hrvatsku dovezao tisuće tona iznimno opasnog otpada. Ako možemo provjeravati što se nosi u automobilu, onda valjda možemo i jednako učinkovito pratiti tko prevozi tisuće tona otpada? Tko ga je proizveo? Tko ga je preuzeo? Tko ga je transportirao? Tko ga je odložio? Tko je izdao dozvolu? Tko je nadzirao? Tko je dobio novac? I tko će na kraju platiti štetu i odgovarati?

Kažu da Fauci sada cjepljenima preporuča maske za oči i čepiće za uši, kako ne bi vidjeli i čuli istinu. Preporuke bi vrlo brzo, baš kao i u vrijeme "kovida", mogle postati globalne, ako ne i zakonski obavezne.

Dok se građane uči kako pravilno odvajati otpad, i kažnjava, tisuće tona opasnog otpada završavaju u Lici. Kako? Građaninu se govori: odvajaj plastiku. Odvajaj papir. Odvajaj biootpad. Ne bacaj ovo u onu kantu. Treba biti odgovoran prema okolišu i ne bacati otpad na ilegalna odlagališta... Slažemo se, ali onda pogledamo što se događa na drugoj strani, na najvišoj razini. Na području Gospića pronađene su deseci tisuća tona nezakonito odloženog otpada. U nalazima koji se povezuju s istragom spominju se različite vrste otpada, uključujući i materijale s opasnim svojstvima. U novijim izvještajima navodi se i prisutnost PFAS spojeva u podzemnoj vodi nizvodno od lokacije. I sada ne mogu a ne zapitati se: Kako je moguće da običnog građanina uči da pažljivo odvaja svaki kilogram otpada, dok istodobno deseci tisuća tona otpada mogu završiti nezakonito odloženi na jednom mjestu? Građaninu prijeti kazna ako pogrešno odloži otpad, a što se događa kada netko organizirano doveze tisuće tona otpada? Tko je odgovoran? Tko je nadzirao? Tko je izdao dozvole? Tko je kontrolirao kamione? Tko je kontrolirao što se nalazi u njima? I najvažnije, tko će na kraju platiti sanaciju, građani, oni koji odvajaju otpad i skupo plaćaju njegovo zbrinjavanje? Jer ako je privatni posao donio privatnu zaradu, a posljedice ostanu javne, onda imamo vrlo ozbiljan problem, ne samo ekološki nego i društveni. Ne može se od građana tražiti savršenu odgovornost za svaki komad plastike, a istodobno dopustiti da sustav zakaže upravo tamo gdje su posljedice višestruko veće. Jer ako želimo čist okoliš, moramo prvo imati sustav koji jednako štiti okoliš od građanina, od korporacije i od onoga tko zloupotrijebi sustav.

A ono što danas zadržimo u tlu može sutra biti upravo ono što održava rijeku živom. I zato pitanje nije samo „Zašto nema dovoljno kiše?” "Do kada će trajati visoke temperature?" Moramo pitati i „Zašto smo napravili i izgradili krajolik iz kojeg voda tako brzo odlazi?” Jer kada kiša padne na beton, ona može postati poplava, čemu sve češće svjedočimo, ali kada ista ta voda padne na zdravu šumu, močvaru i živo tlo, ona može postati zaliha vode za mjesece koji dolaze. Poput izvora u planinskom području koji nikad ne presušuje. Priroda je milijunima godina razvijala sustav za upravljanje vodom. Mi smo ga velikim dijelom zamijenili betonom, cijevima i kanalima, a sada, kada rijeke presušuju, bavimo se posljedicom, ne uzrokom. Vrijeme je da prestanemo prirodu prilagođavati sebi, i da se počnemo prilagođavati prirodi, njezinim ciklusima. Da vodu ponovno vratimo i zadržimo u krajoliku. Da ne dopustimo da svaka kap kiše postane otpadna voda. Da ne tretiramo kišu kao nešto čega se moramo što prije riješiti. Nego kao ono što je oduvijek i bila, izvir i temelj života. Možda ne možemo kontrolirati koliko će kiše pasti, ali možemo odlučiti koliko ćemo je zadržati.

💧KAKO SMO KRAJOLIK PRETVORILI U SUSTAV ZA ODVODNJU, I ONDA SE POČELI ČUDITI SUHIM RIJEKAMA Poplava danas, suša sutra: paradoks našeg upravljanja vodom - iliti, kako smo vodu pretvorili u otpad Suša i manjak oborina samo su dio priče o kojoj svakodnevno slušamo u medijima, cijela priča uključuje asfalt, beton, kanale, uništene močvare i sustave koji vodu, što je brže moguće, odvode iz krajolika u more, rijeke ili jezera. Prema podacima Europskog opservatorija za sušu, mnoge velike europske rijeke tijekom ovog ljeta bilježe iznimno niske protoke. Naravno, jedan od razloga je manjak oborina i visoke temperature, ali postoji razlog i pitanje koje nitko ne postavlja: Što smo napravili s vodom koja je ipak pala, i to u rekordim količinama u rekordno kratkom vremenu? Jer problem nije samo u tome koliko kiše padne, već i koliko dugo voda ostane na kopnu. Stoljećima smo mijenjali krajolik tako da vodu što brže odvedemo. Betonirali smo i asfaltirali ogromne površine. Izgradili smo sustave oborinske odvodnje koji kišnicu skupljaju i odvode u kanale, potoke, rijeke, jezera, a u mnogim obalnim područjima izravno prema moru. Ispravljali smo i kanalizirali rijeke koje su se nekada prirodno vijugale, usporavale i izlijevale u svoje poplavne ravnice. Isušivali smo močvare, prirodne spremnike vode. Sjekli smo šume čiji korijenski sustavi omogućuju infiltraciju i zadržavanje vode u tlu. Isušivali smo i degradirali tlo koje je nekada moglo djelovati poput ogromne spužve, i onda se čudimo kada nekoliko tjedana ili mjeseci kasnije gledamo prazna riječna korita i povijesno niske vodostaje. Ili visoke, jer ovu nisu samo sustavi koji su zadržavali vodu za kasnije, ovo su i prirodni sustavi koji su sprječavali poplave. VODA NIJE NESTALA PREBRZO SMO JE ODVELI DALJE Kada na prirodan krajolik padne velika količina kiše, voda ne odlazi sva odmah nizbrdo, dio ulazi u tlo, dio puni podzemne vode, dio ostaje u močvarama i poplavnim ravnicama. Dio se zadržava u šumama i vegetaciji, a podzemne vode zatim mjesecima postupno hrane izvore, potoke i rijeke, a to je prirodni sustav koji omogućuje da rijeka teče i dugo nakon posljednje velike kiše. Ali kada istu količinu kiše spustimo na beton, asfalt i druge nepropusne površine, situacija se mijenja, jer voda se pretvara u površinsko otjecanje. Slivnici je skupljaju. Cijevi je odvode. I umjesto da dio te vode ostane u krajoliku i postupno se vraća rijekama kroz podzemlje, ona vrlo brzo napušta područje. Na kraju može završiti u rijeci i u kratkom roku podići vodostaj, izazvati poplavu, jezeru ili, osobito u obalnim područjima, izravno u moru. I tu nastaje paradoks. Možemo imati ogromnu količinu vode tijekom jedne oluje, a istodobno nekoliko tjedana kasnije imati suhe potoke i niske rijeke. Vodu nismo izgubili iz planeta. Izgubili smo sposobnost krajolika da je zadrži. Uništili smo tu sposobnost, i o tome nitko ne govori. A ONDA GOVORIMO O „PRILAGODBI KLIMI“ Naravno da suše, temperature i promjene režima oborina igraju svoju ulogu. Ali ako je krajolik dizajniran tako da vodu što brže odvodi, svaka suša postaje još teža i izraženija. Ne možemo kontrolirati svaku kap kiše, ali možemo odlučiti hoćemo li je zadržati ili ćemo je što prije poslati niz cijev u more. Stoga, umjesto da paničarimo i širimo paniku, možemo pogledati oko sebe, uvidjeti i priznati greške, i ponovno stvarati šume i agrošumske sustave, obnovljena tla koja upijaju i zadržavaju vodu, močvare i druga prirodna područja za zadržavanje vode, poplavne ravnice, prirodno vijugave riječne tokove, prirodne brane i močvarna staništa koja stvaraju dabrovi, urbane površine koje propuštaju vodu umjesto da je samo odvode što dalje od nas, kao da je više ne trebamo. To nije samo zaštita prirode, to je istinska vodna infrastruktura, za koju svaki mjesec plaćamo, financiramo da se uništi. (Slivne vode, oborinske vode...) I dugoročno je jeftinija i otpornija od betona, što je očito danas, jer betonski kanal vodu što prije odvodi, dok prirodan krajolik vodu zadržava.

Prema nekim podacima, podzemne vode čine oko 30 % sve slatke vode na Zemlji, što je oko stotinu puta više vode nego što je ima u svim rijekama i jezerima zajedno. Pitka podzemna voda može se pronaći na nekoliko metara, kao kod mene, pa na do više kilometara dubine. Europa srećom ima vrlo bogate podzemne zalihe vode. Čak i kada bi velike rijeke privremeno imale vrlo nizak vodostaj, mnogi gradovi mogli bi se još dugo opskrbljivati podzemnim vodama. Dakle, presušivanje rijeka ne znači automatski da je nestala podzemna pitka voda, jer na mnogim područjima postoje duboki vodonosnici koji mogu osiguravati vodu još dugo vremena. Tek ako bi desetljećima bilo vrlo malo oborina, mnogi podzemni vodonosnici počeli bi se postupno iscrpljivati. Što ne znači da ne bi imali velikih problema u poljoprivredi i industriji, u opskrbi strujom itd. Zanimljivo je da su mnoge drevne civilizacije propale upravo zato što su dugotrajne suše uništile njihovu poljoprivredu, a ne zato što je "nestalo vode" u apsolutnom smislu. Možda bi u tom scenariju imali i sreće u nesreći, jer je naša poljoprivreda već uništena.

Voda nije nestala. Kao što nije nestala kada je nestalo Panonsko more. Samo je promijenila lokaciju. Jer voda ne prestaje postojati, ona kruži, mijenja svoje agregatno stanje i mjesto, iz oceana u atmosferu, u oblake, rijeke, podzemne vode, led i natrag. Zato je danas pomalo smiješno kada čujemo izraze poput "vodni bankrot", kao da Zemlja ostaje bez vode. Zapravo, problem je prije svega u raspodjeli, upravljanju i dostupnosti. Jer ako je čovječanstvo sposobno izvaditi sirovu naftu kilometrima ispod površine, preraditi je u tisuće proizvoda i dopremiti do gotovo svakog kutka planeta. Ako je sposobno izgraditi takav globalni energetski sustav, tada je, ako će to biti potrebno u budućnosti, sposobno i razviti i izgraditi sustave koji osiguravaju dostupnost vode tamo gdje je trenutno nedostaje. Pobogu živimo na plavom planetu, dakle planetu koja je više od 70% prekrivena vodom. Rasprava zato ne bi trebala biti o tome "nestaje li voda", nego što činimo da je pročistimo i dopremio do svakog čovjeka, svakog poljoprivrednog zemljišta na bilo kojem dijelu planete. Zanimljiv je podatak da kada bi se sva voda na Zemlji rasporedila ravnomjerno po cijeloj površini planeta, prekrila bi ga slojem dubokim oko 2,7 kilometara. Mislim da to govori dovoljno. Kao i činjenica da je danas na planetu količina vode gotovo ista kao i prije 3. 5. ili 7. tisuća godina. Naravno, ne možeš je samo zagrabit čašom i popiti, ali zato postoje tehnologije desolizacije i filtracije, kao što bi se, siguran sam, uskoro otkrile nove, i jeftinije i efikasnije.

Posljednjih dana mediji postavljaju pitanje: "Hoće li cijepljenje morati biti prisilno?" Dragi mediji, prisilno već je! Roditelje se prisiljava na cijepljenje novčanim kaznama, prisiljava ih se zabranom upisa djece u vrtić, diskriminacijom, pritiskom institucija. Jer prisila nije samo fizičko prisiljavanje, i upravo zato o ovoj tomi treba otvoreno razgovarati, sukobiti mišljenja i dokaze, pokrenuti javnu raspravu. Osim pitanja zašto i koliko roditelja ne cijepi svoju djecu, treba postaviti i pitanje koji postotak njih cijepi, ne zato što želi, već zato što se osjeća prisiljeno? A to nije isto pitanje. Ako želimo izgraditi povjerenje u sustav, nije dovoljno samo pitati koliko je djece cijepljeno, već i zašto dio roditelja oklijeva ili odbija cijepljenje? Jesu li njihove zabrinutosti saslušane? Jesu li dobili dovoljno jasnih i razumljivih odgovora? Ili ih se bez obzira na razloge etiketira neukima i teoretičarima zavjere? Povjerenje se gradi otvorenim razgovorom i raspravom, a ne prisilom, a nekako se stvorio dojam da se raspravu želi pod svaku cijenu izbjeći. A kada građani izgube povjerenje, pogotovo iskustvima poput onog iz vremena kovida kada je svaka rasprava bila nepoželjna, problem nije samo cijepljenje, problem postaje odnos između građana i institucija.

Znači na ulazu u McDonalds će stajati ploča sa upozorenjem kao na cigaretama, ta ipak brinu o našem zdravlju? Coca Colu će vjerojatno i zabraniti, kao i paštete, hrenovke, slatkiše i poticati ljude da rade vlastite prirodne sokove, uzgajaju vlastite piliće i svinje, povrće i voće bez pesticida. Ta ipak im je stalo do našega zdravlja?

Na kulen i pršut? Pa na domaći špek i kobasice, meso? To je uzrok pretilosti? Nije Coca Cola, nju ne treba označiti? Energetski napici? Nije aspartam, umjetni zaslađivač kojeg je internacionalna agencija za istraživanje raka svrstala u skupinu 2B? Njih ne treba označiti? Što je sa GMO? Što je sa brzom hranom? Što je sa svim industrijskim proizvodima, pogotovo za mlade koji su puni šećera i masti, ulja? Njih ne treba označiti? Koji nemaju nikakvu nutritivnu vrijednost. Ako je cilj zaštita zdravlja građana, onda pravila moraju vrijediti jednako za sve. Ako se uvode upozorenja na tradicionalne proizvode poput kulena ili pršuta na kojima su naši djedovi i bake odrasli, bili snažni i vitki ko grana, građani imaju pravo pitati hoće li se istom logikom označavati i ultra-prerađena gore spomenuta, nazovimo je "hrana"? A isto tako, građani imaju pravo, obvezu pitati same sebe, što se to kvragu događa s nama, da vlasti uopće razmišljaju o uvođenju ovakvih nakaradnih, nelogičnih i van svake pameti mjera

Kažu danas cjepljeni kako imamo sreće što se nismo cijepili. Sreće? Ne radi se o sreći, radi se o tome da nismo nasjeli na propagandu i zastrašivanje, već smo istraživali i koristili vlastiti mozak. I ne samo to, svojevremeno smo ukazivali na nelogičnosti i pozivali sve da istraže medijske natpise i tvrdnje, tvrdnje takozvanih stručnjaka. Ne da nas nisu slušali već su nas napadali. Etiketirali osobama niskog IQ, teoretičarima i kretenima. Danas je i njima jasno da su ispali kreteni upravo oni sami. Isto se događa i sa digitalizacijom iliti tehnokracijom. Onda se nisu imali čega bojati, što izgubiti, a danas, danas nemaju što skrivati od vlasti. Do sutra, kada će prikupljati potajno kišnicu da bi se okupali, ili potajno hvatati golube kako bi pojeli pravo meso. Znanost je korumpirana, mediji su kupljeni, vlast i političari su prodali svoje duše, svjesno ili ne. https://2012-transformacijasvijesti.com/category/koronavirus-kovid-19

Kada govorimo o zaštiti gotovog novca, mnogi pomisle da se radi samo o izboru načina plaćanja, što nije točno, novac je mnogo više od sredstva plaćanja, on je krov nad glavom, hrana na tanjuru, voda, lijek. Novac omogućuje mobilnost, kako onda uopće pomisliti da je pametno da novac možemo koristiti isključivo putem aplikacije nad kojom nemamo nikakvu kontrolu? Zato, kada govorimo o zaštiti gotovog novca, ne govorimo o zaštiti papirnate novčanice i kovanice, govorimo o slobodi, slobodi da njime kupimo što želimo, kad želimo, koliko želimo i gdje želimo. Štitimo privatnost. Jer ne mora svaka kupnja, svaka donacija, svaka životna odluka ostaviti digitalni trag. Privatnost nije privilegij. Ona je jedno od obilježja slobodnog društva. Građanin ne bi trebao osjećati da se svaki njegov postupak bilježi samo zato što tehnologija to omogućuje. Štitimo samostalnost. Novac u vlastitoj ruci ne ovisi o internetskoj vezi. Ne ovisi o bateriji. Ne ovisi o kvaru sustava. Ne ovisi o tome radi li neka aplikacija. Ne ovisi o trenutnoj volji političara, birokrara ili vlasnika aplikacije. Gotovinom štitimo otpornost društva, koja se danas sve više naglašava. U slučaju nestanka struje, kibernetičkih napada ili tehničkih kvarova, gotovina ostaje sredstvo razmjene te osigurava protok dobra. Štitimo slobodu izbora za buduće generacije, jer tehnologija će se mijenjati. Sustavi će se razvijati. Politička klima će se mijenjati, možda će jednog dana zaživjeti i programabilni oblici digitalnog novca. Upravo zato važno je da građani uvijek imaju mogućnost izbora između različitih oblika plaćanja. Jer izbor koji jednom nestane rijetko se vraća bez borbe. Zato budimo svjesni da ne štitimo samo gotovinu, štitimo slobodu. Štitimo privatnost. Štitimo pravo izbora. Štitimo samostalnost. Štitimo otpornost društva. Štitimo dostojanstvo čovjeka. Jer kada štitimo gotovinu, zapravo štitimo mnogo više od novca. Štitimo prostor osobne slobode koji nijedna tehnologija ne bi smjela ukinuti.

Ako nema dovoljno resursa za 8 milijardi ljudi, odakle resursa za proizvodnju i održavanje dodatnih 8 milijardi robota? Godinama slušamo kako živimo na planetu s ograničenim resursima, kako nas je previše. Da trošimo previše. Da moramo smanjiti svoj ugljični otisak. Da moramo manje putovati. Manje voziti. Manje trošiti. Manje posjedovati, dok istodobno slušamo i jednu sasvim drugačiju priču, priču da će umjetna inteligencija promijeniti svijet. Da će roboti preuzeti velik dio ljudskog rada, te da će ih uskoro biti više nego ljudi. Ali razmislimo na trenutak. Ako je istina da planeta nema dovoljno resursa za ljude, odakle će doći resursi za dodatne milijarde robota? Za stotine tisuća podatkovnih centra planetarno? Za potpuno novu digitalnu infrastrukturu? Za elektrane ove ili one vrste koje će sve to napajati? Da, roboti ne jedu. Ne piju vodu kao ljudi, ali isto tako ne nastaju ni iz čega i ne rade na dah. Za njihovu proizvodnju potrebni su: čelik, aluminij, bakar, litij, rijetki metali, poluvodiči, plastika, staklo, baterije, ogromne količine energije, vode, tvornice, transport, servisiranje, zamjena dijelova, i već spomenuti podatkovni centri koji će upravljati njihovim radom. Zato, jesmo li doista suočeni s nedostatkom resursa? Očito da nismo, osim ako dolaze s drugih planeta. A ako postoje resursi za golemu robotizaciju industrije, zašto se onda ne koriste za dostojanstven život svakog čovjeka? Ako možemo proizvesti milijarde robota, možemo li proizvesti dovoljno hrane, dovoljno energije? Dovoljno pitke vode? Dovoljno domova? Očito problem nije u količini resursa, već kako i za što se koriste. Jer oskudica znači kontrolu, obilje znači slobodu, i možda nas se upravo zato uvjerava kako resursa nema.

Ljudi sa najviše novca ulažu u svijet u kojem novac navodno gubi smisao. Zašto? Što vrijedi više od novca? Posljednjih godina sve češće slušamo kako će umjetna inteligencija i roboti promijeniti svijet. Govori se da će preuzeti velik dio poslova koje danas obavljaju ljudi, da će proizvoditi brže, jeftinije, preciznije i učinkovitije. Tehnološki lideri poput Elona Muska, najbogatijeg čovjeka na svijetu, otvoreno govore kako bi umjetna inteligencija ljudski rad već za deset godina učiniti gotovo nepotrebnim, a univerzalni temeljni dohodak (UBI) načinom na koji će, i od čega ljudi živjeti. Ako je to doista smjer u kojem idemo, nameće se jedno jednostavno pitanje. "Ako u budućnosti novac više neće imati današnju ulogu, zašto najbogatiji ljudi svijeta ulažu u infrastrukturu koja tu budućnost treba omogućiti, a njihovo bogatstvo učiniti bezvrijednim?" Zašto se vodi utrka za vlasništvom nad umjetnom inteligencijom, ako vlasništvo u budućnosti neće postojati, barem prema riječima Klausa Schwaba? Zašto najveći investicijski fondovi i najbogatiji ljudi svijeta žele biti upravo na čelu te promjene? Možda zato što će vlasništvo ipak postojati, samo ne za nas. Zato što će novac, vrijednost i bogatstvo, moć promijeniti oblik, i postati sama infrastruktura civilizacije. Ako roboti jednog dana proizvode gotovo sve, tko će biti vlasnik robota? Ako umjetna inteligencija upravlja proizvodnjom, tko će biti vlasnik umjetne inteligencije? Ako digitalna infrastruktura i podatci postanu novo bogatstvo, tko će biti njihov vlasnik? Jer kroz cijelu povijest čovječanstva nije bilo presudno samo što se proizvodi, presudno je bilo i tko posjeduje sredstva kojima se proizvodi. Nekada su to bila polja. Zatim tvornice. Kasnije nafta. Danas su to sve više podatkovni centri, računalni čipovi, algoritmi i umjetna inteligencija. Zato najveće pitanje njihove vizije budućnosti nije hoće li umjetna inteligencija zamijeniti čovjeka, već tko će biti vlasnik svijeta koji umjetna inteligencija stvara i kojim upravlja? Tehnologija mijenja način na koji živimo, a pitanje "tko ima moć nad tehnologijom" važnije je od same tehnologije. I možda je upravo sada pravo vrijeme da počnemo postavljati to i takva pitanja.

Nafta i plin, sve ono što pokreće današnju industriju i civilizaciju je na udaru, slučajno? Paralelno s time 4 industrijska revolucija je u punom zamahu: AI, 6G, podatkovni centri, digitalizacija, automatizacija, robotizacija... Slučajno? Elon Musk javno govori kako će AI zamijeniti ljude, što je dio 4 industrijske revolucije. Kako će novac u kontekstu toga postati beznačajn. Kako će ljudi živjeti od univerzalnog temeljnog dohotka. Dakle ljudi neće stvarati dobit, proizvoditi, osiguravati vlastitu egzistenciju svojim radom, već će ovisiti o kome, državi? Korporaciji? Tko će biti vlasnik svega, imati potpuno pravo na resurse? Da li će države uopće više imati funkciju, ili će samo formalno postojati? Koja je pozicija čovjeka u tom i takvom društvu, postoji li izbor, sloboda?

Još jedan registar. Još jedna evidencija. Još jedno prikupljanje podataka o građanima. A, obrazloženje je zaštita okoliša. I dok se od građana traži da prijavljuju čime griju svoje domove, dok se popisuju kućna ložišta i govori o njihovom utjecaju na okoliš, istodobno najveći svjetski izvori emisija i potrošnje resursa često ostaju izvan fokusa javne rasprave. Dok ratovi spaljuju goleme količine goriva. Dok gore rafinerije, skladišta nafte i industrijski pogoni. Dok podatkovni centri troše količine električne energije i vode usporedive s potrebama gradova. Dok privatni zrakoplovi i megajahte troše višestruko više goriva nego što će prosječno kućanstvo potrošiti tijekom godina. Građani se s pravom trebaju zapitati: Zašto se najveći naglasak stavlja upravo na njihove peći, kamine i kotlove? Na ono što jedu i kako putuju? Nitko razuman neće osporiti da je čist zrak važan. Nitko ne tvrditi da onečišćenje treba ignorirati, ali javne politike trebale bi biti zdravorazumske i dosljedne. Jer doko se od građana očekuju nova pravila, registri ovog i onog te obveze u ime zaštite okoliša, EU i Hrvatska umjesto diplomacije i zagovaranja mira, financiraju razaranje tankera, naftnih postrojenja i rafinerija, dakle spaljivanje nafte i plina za kojeg tvrde da mi ne bi trebali spaliti kad vozimo auto ili kuhamo ručak, jer time zagađujemo okoliš. Kako točno skladišta nafte, tankeri i rafinerije koje gore pomažu smanjenju zagađenja, okolišu? Kako točno tome pridonose podatkovni centri koji se grade i planiraju graditi uz vašu dozvolu?

Ako trgovina može odbiti gotovinu, postoji li pravo na gotovinu ili samo iluzija tog prava? Zaštitimo gotovinu Ustavom! Link: https://2012-transformacijasvijesti.com/politika/prijedlog-ustavne-zastite-gotovog-novca-u-republici-hrvatskoj-vrijeme-je-za-ozbiljnu-javnu-raspravu

Zašto bi političari morali imati stroža pravila od građana? Pročitajte prijedlog ustavne zaštite gotovine: https://2012-transformacijasvijesti.com/politika/prijedlog-ustavne-zastite-gotovog-novca-u-republici-hrvatskoj-vrijeme-je-za-ozbiljnu-javnu-raspravu

Prijedlog ustavne zaštite gotovog novca u Republici Hrvatskoj – Vrijeme je za ozbiljnu javnu raspravu PDF